Književna večer: Lora Tomaš
Pozivamo Vas na književnu večer s Lorom Tomaš, književnicom iz Vrbovca.
Autorica će predstaviti svoj rad, a posebno posljednji roman „Papir tvoje kože“ za koji je 2025. godine dobila nagradu Fric.
Književna večer će se upriličiti u petak 30. listopada 2026. godine u 19 sati u Gradskoj knjižnici Dugo Selo.
O autorici:
Lora Tomaš (rođ. 1981.) magistrirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (CEU-u) rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije – Popodnevni pljuskovi: izbor iz suvremenog indijskog ženskog pisanja (V.B.Z., 2011.) i Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Udruga Lotos, 2017.).
Za roman prvijenac Slani mrak (Hena com, 2020.) dobila je nagradu „Slavić” Društva hrvatskih književnika. Nekoliko je godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književnu kritiku za tamošnje publikacije.
Za roman Papir tvoje kože (Hena com, 2024.) osvojila je nagradu Fric 2025.
O romanu „Papir tvoje kože“:
„Posadila sam ovaj književni vrt, draga Priya, iako se još uvijek pitam je li dovoljno cvjetati papirnato“, zapisat će protagonistica romana Papir tvoje kože. Rafiniranost rukopisa Lore Tomaš, prepoznata već u dokufikciji Slani mrak, u novom se romanu pojavljuje i kao alat strateške retraumatizacije tekstom. Vještina uspostavljanja paralelizma emotivnih registara davnih putnica i putopiskinja i žrtava obiteljskog nasilja, naime, vodi ovaj izniman roman u pravcu propitivanja toksičnih odnosa, no prije svega odnosa sjećanja i traume.
Protagonistica romana dolazi u Indiju istraživati za književnu antologiju, upoznaje fotografa K i s njime se seli u Bangalore. U gustoj mreži teksta izranja i sjećanje na njezin prošli boravak u Indiji, kada je studirala hindski i putovala s bivšim mužem, a skriveni motivi uspostavljaju paralelizam s tragičnom pričom K-ove majke Priye.
Papir tvoje kože čita se polako i pozorno, njegova unutarnja napetost čitatelja nagoni da otkriva što se doista dogodilo, tko tu govori, a tko piše. Tekst postaje prostor za ono što se pokušalo zaboraviti, ali ostaje pitanje može li sjećanje na tuđi život zaštititi od trauma vlastitog. Slojevitost i kolažiranje, intertekstualnost i citatnost, zametanje tragova u vremenu, prostoru i jeziku, herbarij i u njemu taj papir njene/tvoje kože, uzrokuju nešto poput kemijske reakcije, a ona bi mogla iznjedriti treću perspektivu jer, da, dovoljno je cvjetati papirnato.
Jagna Pogačnik
