I. Prenjača: Kino Sloga
Povratak u prošlost, u cinéma vérité stilu, to je, otprilike, Kino Sloga. Jer kratke priče Ivice Prtenjače poput starinskih su filmova, meke i titrave, ispisivane u sjecištu silnica nostalgičarskog dokumentarizma i čiste poezije. Optimizam pamćenja učvršćuju nas u uvjerenju da su te sedamdesete, pa i osamdesete bile nježnije doba, ljudi bezbrižniji dobrostiviji, društvo humanije. No nikako besklasno, blago ukazuje autor, pogotovo ne u specifičnom prostoru u kojem odrasta njegov junak. Ove proze, a čitamo ih ovdje trideset i sedam, rađaju se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste.